logo

Psihološki problemi

Postoje različite podjele psiholoških problema. Jedna podjela je prema emocionalnom stanju koje dovodi do psihičke patnje i koje osobu ometa u svakodnevnom funkcionisanju. Takva emocionalna stanja su anksioznost, depresija, bijes i stres. Ova emocionalna stanja nazivaju se neadaptabilnim ili disfunkcionalnim stanjima. Najbolji opis ovih stanja, u stvari, je samoodmažuće stanje, jer ostajanjem u ovakvom stanju bez rješavanja problema (samostalno, uz pomoć bliskih osoba ili stručnjaka) osoba sama sebi odmaže u postizanju ličnih ciljeva i trpi patnju. Emocionalna patnja osobu dalje dodatno ometa u svakodnevnom funkcionisanju čime sama sebi stvara nove probleme i ulazi u zatvoreni krug: još više emocionalne patnje - još više problema...

Navedena emocionalna stanja javljaju se povodom spoljašnjih ili unutrašnjih aktivirajućih događaja.

Spoljašnji aktivirajući događaji, odnosno praktični problemi su: iznenadni stresni i traumatski događaji ili dugotrajni akumulirajući stresni i konfliktni događaji u bilo kojoj oblasti života (školovanje, posao, ljubavni, bliski i poslovni međuljudski odnosi, materijalni i socijalni uslovi života, itd.).

Unutrašnji aktivirajući događaji, odnosno psiho-organski problemi su: razvojna kriza (npr. adolescencija, kriza srednjih godina), neurološki poremećaji, hormonalni disbalans (npr. poremećaj u funkcionisanju štitne žlijezde, menopauza, PMS), akutna ili hronična organska bolest, itd.

Da li će osoba povodom određenog aktivirajućeg događaja razviti emocionalni poremećaj, zavisi od njene procjene tog događaja kao značajnog (ugrožavajućeg, opasnog). Drugim riječima, hoće li osobu ono što joj se dešava u životu dovesti u samoodmažuće stanje zavisi od njenog načina razmišljanja o tom događaju, nezavisno od toga šta se objektivno desilo.

Upravo zbog toga različite osobe u istoj situaciji različito emocionalno reaguju. To što u određenoj situaciji jedna osoba nema emocionalni problem, a druga ima, ne znači da je prva osoba "bolja" od druge. To samo govori u prilog dobro poznatoj činjenici da se ljudi razlikuju, te da - ukoliko želi efikasno da izađe na kraj sa događajem koji joj se desio - prva osoba ne mora, a druga osoba mora da uloži dodatan napor da (pored rješavanja praktičnog ili psiho-organskog problema) riješi i emocionalni problem povodom praktičnog ili psiho-organskog problema.

Postojanje emocionalnog problema nije sramota; problemi su sastavni dio života i moramo ih rješavati ukoliko želimo da živimo zadovoljavajući i sretan život. Ipak, rješavanje emocionalnih problema (kao i rješavanje praktičnih i psiho-organskih problema) nekad je teško i zahtjeva upornost. Suočeni sa alternativom patnje i frustracije zbog nepostizanja ličnih ciljeva, šta nam ostaje?