Obavještenja za profesionalce o stručnom usavršavanju iz terapije usmjerene saosjećanjem & kognitivno-bihejvioralne terapije (CFT&KBT) nalaze se na stranicama Centra za kognitivno-bihejvioralnu terapiju.

* * *

Osnivač terapije usmjerene saosjećanjem Pol Gilbert (engl. Compassion Focused Therapy, CFT; Paul Gilbert) došao je kroz primjenu standardnih kognitivno-bihejvioralnih metoda do uvida da kod klijenata postoje teškoće u pristupanju toplim emocijama. Primjera radi, ljudi koji su depresivni imaju tendenciju da se fokusiraju na ideje kao što su „Ja sam promašaj” ili „Upropastila sam svoj život” i da onda beskrajno vrte svoje misli oko te ideje. Gilbert je primjetio da mnogi depresivni klijenti mogu da nauče da razviju „alternativne” misli, ali da im one ne pomažu uvijek da se osjećaju drugačije. Jedan od razloga jeste taj što emocionalna pozadina alternativnih misli nije topla, ohrabrujuća i podržavajuća. Na primjer, osoba može da leži u krevetu i da ima razmišlja na način koje bi za većinu ljudi bio pomažući: „Dok ležim u krevetu, često vrtim negativne misli od kojih se osjećam još gore, pa ako ustanem i počnem nešto da radim, pokrenuću se i osjećaću se bolje”. Ono što je bitno jeste emocionalni „ton” koji je stvoren kada se osobe angažuju u pomažućim razmišljanjima i ponašanjima. Ono što je Gilbert otkrio jeste to da umjesto ohrabrujućeg i podržavajućeg tona, emocionalni ton depresivnih osoba najčešće nalikuje sljedećem: „Znaš da razmišljajući, izvaljen satima tu u krevetu, samo još više pogoršavaš stvari i zato ustaj iz kreveta, ti lijeni glupane, i napravi sebi šolju čaja”. U takvim slučajevima kognitivni sadržaj i emocionalni ton nisu u skladu jer su pomažuće misli „primljene u umu” na agresivan,osuđujući i prezriv način.

Zbog toga je CFT usmjeren ne samo na djelovanje protiv samoodmažućih misli ili uvjerenja (iako je očigledno korisno pomagati ljudima da mjenjaju način na koji vide i procjenjuju stvari) nego i na kultivisanje unutrašnjih snaga i procesa sadržanih u sposobnosti da se koriste saosjećajni sistemi procesiranja u kontekstu prijetnje, a koji su od suštinskog značaja za nošenje sa usponima i padovima u životu.

Mnogi psihoterapijski pravci prepoznali su da možemo postati veoma anksiozni povodom onoga što se događa u našim umovima ili povodom onoga što možemo ili ne možemo da uradimo. Životinje mogu da budu uplašene u vezi onoga što će im se dogoditi u realnosti, ali ne mogu da se uplaše sadržaja sopstvenog uma. Mi, ljudi, međutim, možemo biti anksiozni povodom predviđanja neuspjeha ili povodom preplavljivanja nekim emocijama, ili namećućih misli, ili sjećanja na iskustva kojih nas je sramota. Obično pokušavamo da izbjegnemo da doživimo određena unutrašnja iskustava (neprijatne misli, sjećanja, emocije, senzacije i porive), i zapravo to izbjegavanje predstavlja osnovno pitanje u mnogim terapijama. Mnogi mehanizmi odbrane (potiskivanje, poricanje, disocijacija) imaju veze sa iskustvima s kojima je zastrašujuće napraviti psihološki kontakt i, zbog toga, ta iskustva ostaju nesvjesna.

Ljutnja, ili čak mržnja, različitih ličnih aspekata sebe takođe može biti dio unutrašnjeg svijeta. Mi možemo da budemo ljuti povodom neuspjeha ili povodom poteškoća koje imamo tokom regulisanja određenih ponašanja kao što je, na primjer, prejedanje. Zapravo, samokritičnost je obično usmjerena na neke aspekte sebe koje ne volimo. Često ćemo pokušati da izbjegnemo stvari povodom kojih smo anksiozni, a stvari na koje smo kod samih sebe ljuti možemo napadati ili pokušati da ih se rešimo. Emocije bijesa i prezira usmjerenog na sebe pokreću najštetnije efekte samokriticizma.

Oba ova načina odnosa prema pojedinim dijelovima sebe (anksiozni ili ljuti) drže sistem za procjenjivanje sebe zarobljenim u sistemu prijetnje. Zbog toga se u CFT-u ključnim smatra postizanje promjene unutrašnjeg stila odnosa prema sebi ili prema dijelovima sebe, i to na način da se zauzme saosjećajni stav prema različitim prijetećim dijelovima sebe. U suštini, kada saosjećanje usmjerimo prema sebi samom, onda su prilikom odnosa prema sebi angažovani glavni motivacioni sistemi koji su evoluirali za brigu o drugima. Kada te sisteme usmjerimo prema sebi, mi možemo da naučimo da budemo empatični prema sopstvenoj patnji i da razumijemo njenu osnovu. Tako, na primjer, kada dublje pogledamo stvari povodom kojih smo anksiozni ili ljuti, mi zauzimamo unutrašnju posmatračku poziciju koja razumije razvojnu prirodu i socijalnu zasnovanost ličnosti, što nam pomaže da postanemo svjesniji i saosjećajni prema sebi, umjesto da osuđujemo ili kritikujemo sebe. Uloga terapeuta je da pomogne klijentima da ovo razumiju i primjene na sebi.